Ima li tko među vama koji ovo čitate da nije gledao film Love Actually? Sjećate se sigurno početka i kraja filma, kad na aerodromu ljudi dočekuju i ispraćaju voljene, dok topli glas naratora govori neke mudre životne misli koje nam bude nadu i optimizam.
Slično su vjerojatno razmišljali predstavnici zračne luke Heathrow, kad su angažirali Alaina de Bottona da provede tjedan dana na njihovom aerodromu i napiše Dnevnik s Heathrowa. On se, naravno, nije ograničio samo na ispraćaje i dočekivanja voljenih osoba. Sagledavši širu sliku života jednog od tri najveća aerodroma na svijetu, opisao je jedan svijet koji živi usporedo s našim, onim na kojeg smo navikli. Kako su aerodromi samo usputne postaje, a ne i odredišta putnika, tako je cijeli jedan svijet ostao neotkriven i neistražen. To je svijet preklapanja kultura, pokreta i užurbanosti, drugačijih pravila i služi kao portal u našu dimenziju.
U tom svijetu, Alain de Botton neprimijećen poput dobrog duha lebdi aerodromom i piše kroniku njegovog života. Komunicira s putnicima i djelatnicima, iznosi njihove sudbine i mašta o tajnovitim neispričanim pričama koje svatko od njih sa sobom nosi.
