Koliko je genijalnost blizu ludilu i jesu li u pravu svi oni koji misle da je stvaralaštvo, a genijalnost posebno, u uskoj vezi s psihičkom poremećenošću? Ili su u pravu oni koji smatraju da je genijalnost božanskog porijekla? Mate Kuvačić-Ižepa u knjizi Genij i psiha na popularan način, bez znanstvenih pretenzija, iznosi manje poznate činjenice o životu i psihosomatskim bolestima mislilaca, filozofa, pisaca, slikara, znanstvenika, od Sidharte i Aleksandra Velikoga do Sylvie Plath, Huxleya i Ezre Pounda. Kompilirajući izvore iz brojne literature, autor govori o velikanima iz raznih područja ljudske djelatnosti, koji su u određenim periodima, povremeno ili stalno, imali lakših ili težih psihičkih problema, ili su bili narkomani i alkoholičari. Byron, Dostojevski, Baudelair... preko 120 imena i života čija je genijalnost bila popraćena nekim oblikom tragedije: bolešću, ovisnošću ili tragičnom smrću. Mate Kuvačić-Ižepa ne zastupa tezu da je svaki genijalac lud, a još manje obratno, da je svaki luđak genijalac. Ali, iako i ne mora biti točno da svaka kreativna osoba ima u sebi bar malo ludila, autor zaključuje da je stradanje nužno potreban uvjet za kreativnost, zato što budi stvaralačke sile, dok ih uživanje uspavljuje i zatupljuje.
