Danonoćno je lupao po pisaćem stroju prepisujući Velikog Gatsbya F.S. Fitzgeralda čisto da spozna 'kako to radi veliki majstor'. A u želji da izrazi misao ugledao se i na Hemingwaya, zbog čega ga oni koji ga preziru obično vole nazivati 'onim koji je htio biti poput Hemingwaya'. Međutim on nije Fitzgerald, a još manje Hemingway.
On je dr. Hunter S. Thompson – novinarsko književna ikona pop kulture 20. stoljeća i jedino što s Hemingwayem zaista dijeli jest tragičan, gotovo proračunat prekid starosti…
Hunter Thompson volio je svoju domovinu ali se nikad nije nazvao patriotom. 1960-ih godina slijedio je američki san ali to nije bio onaj san odobren od vladajuće većine, koja bi 'uvijek prije odabrala Nixona a ne Slobodu'. Rafal automatskog oružja on je tako zamijenio rafalom pisaće mašine i krenuo u pohod. Osvajanje američkog sna subjektivnim novinarstvom u kojem je dozvoljeno izblamirati jednu političku figuru, kao što je recimo u Thomsonovu slučaju bio bivši predsjednik Richard Nixon, ne mora značiti da je društveno nekorektno. Čak štoviše, ponekad je to jedini način da se jedan korumpirani sustav raskrinka, ili da se recimo ustvrdi kako rat nema smisla, ili kako filozofija hippija ne može uroditi plodom, itd. I to je Hunter Thomspson dobro znao. Zato je u njegovim očima Nixonov sustav bio korumpiran (što se pokazalo točnim) i Vijetnamski rat nije imao smisla (i zaista, ništa konstruktivno se iz tih događanja nije uspjelo iskristalizirati). Također ni 'revolucija' hippija očigledno se nije pokazala najproduktivnijom.
