Suvremeni čovjek rado putuje, a putovanja mu služe kao bijeg od ustaljenog ritma svakodnevice. Tomu se sve češće pridružuje potraga za smislom života koja utire put novim duhovnim spoznajama i koja se nerijetko odvija u dalekim, egzotičnim ambijentima. Takav je slučaj hrvatskog putopisca Gorana Blaževića, koji se pridružio pustinjskoj karavani i ostvario svoj životni san. Iskra je davno zapaljena, još u duši dječaka koji je maštao o životu pod beduinskim šatorom. Okolnosti su se u danom trenutku života posložile i autor je krenuo za mirisom Orijenta. Cilj: Rub al Khali, jedna od najvećih pješčanih pustinja i mjesto u koje se rijetko kroči. Karavana, sačinjena od stotinjak znatiželjnika iz cijelog svijeta, uz logističku pomoć Saudijaca otisnula se na 650 kilometara dug put devama koje je većina putnika prvi put zajahala. Prolaziti pustinjom značilo je boriti se s hirovitom naravi deve i još hirovitijim pijeskom, vjetrom te nesnosnom vrućinom, umorom, manjkavom organizacijom koja uključuje i povremeni nedostatak hrane i vode. No, susret s pustinjom značio je i suočavanje s vlastitim nedostatcima, pomicanje granica izdržljivosti i hrabrosti do neslućenih razmjera, užitke u svakodnevnim pobjedama, povlasticu otkrivanja začudnog ambijenta i novih druženja, posebno sa Šivom – devom koja je postala piščev uporni učitelj i pustinjski prijatelj. Boravak u pustinji rađa posebno stanje svijesti, a po povratku kući s ovoga iznimnog putovanja autor je ostao zbunjen promjenom u sebi i iznenađen doživljajem vlastite okoline: „Čitavo moje biće, svi moji osjećaji i misli, pozivali su me u moj pustinjski šator, među njegova platna, u minimalizam koji mi je u tom trenutku izgledao puno bolji, jednostavniji i prirodniji od onoga što nazivamo razvojem.“
Priredila: Vera Vitori (20. lipnja 2022.)
