Za čitatelje koji će rado posegnuti i za nešto starijim naslovima iz našeg fonda odabrali smo knjigu Preživjela da ispriča (2008. g.). U ovom autobiografskom romanu I. Ilibagiza na izuzetno snažan i osoban način govori o ratu u Ruandi.
Ratni sukobi u Ruandi zbivali su se 90-ih godina prošlog stoljeća, gotovo u isto vrijeme kada i u našoj domovini. Korijeni sukoba sežu još u kolonijalno doba koje je u Ruandi trajalo sve do 1961. g. Belgijska je uprava prema tipičnom kolonijalnom obrascu vladanja favorizirala etničku skupinu Tutsi davši im političku i gospodarsku prevlast nad većinskim Hutuima (oko 85 % stanovništva). To je stvaralo političku napetost i povremene etničke sukobe koji su 1994. godine rezultirali građanskim ratom i genocidom nad Tutsijima. U kratkotrajnom sukobu poginulo je više od 500 000, prema nekim procjenama i do 1 000 000, uglavnom tutskih stanovnika. Veliku odgovornost za ova stradanja imaju vodeće države međunarodne zajednice i UN: Činilo se da je svaki Hutu u Ruandi imao pušku ili mačetu, zajedno s naputcima da ih upotrijebi na Tutsijima – i nitko na svijetu nije prstom mrdnuo da ih zaustavi… UN je čak povukao svoje mirovne snage nedugo nakon početka ubijanja.
U romanu je na vrlo dojmljiv način prikazan utjecaj društvene zbilje na život pojedinca. Autorica je pripadnica plemena Tutsi nad kojim je izvršen genocid. Roman započinje prikazom svog idiličnog djetinjstva u prekrasnoj Ruandi (poput dragulja uklopljena u Središnju Afriku… zemlja vječnog izvora…) i školovanja, a potom govori o užasima rata koji surovo prekidaju i mijenjaju životnu perspektivu uspješne studentice. U ratu ostaje bez obitelji i rodbine, doživljava promjene u ponašanju dojučerašnjih prijatelja i poznanika, skrivena u skrovištu strahuje za vlastiti život, moli… i sve to je vodi do nevjerojatnog osobnog razvoja i duhovnog rasta u kome dobiva snagu za opraštanje (Ljudi koji su naudili mojoj obitelji još više su naudili samima sebi… Zamolila sam Boga za opraštanje koje će okončati krug mržnje… ).
