U ovom romanu Jasminka Tihi-Stepanić pristupa distopijskom žanru kroz oči djevojke Klelije. Društvo u kojem Klelija odrasta usmjereno je prema napretku, izvrsnosti i učinkovitosti. Sve što je višak ili prijetnja takvom razvoju progresivno se uklanja iz društva. Biljke se ne uzgajaju, već se proizvode. Životinja nema jer šire bolesti. Knjige više nisu potrebne jer sadrže opasan sadržaj. Građanima se tehnologijom mjeri stupanj sreće i zadovoljstva. Mladi imaju samo nekoliko slobodnih sati u tjednu za razonodu i međusobno druženje. Ostatak vremena provode ili u školi ili s instruktorima.
No, Klelija se nije uvijek osjećala ugodno u takvom okruženju. Naročito otkako je bila mala djevojčica, kada je često posjećivala baku u Centru, mjestu zaostalih ljudi na kojem još uvijek postoje individualne slobode i njeguju se ljudske vrijednosti. Njezino otkrivanje toga starog i zaostalog svijeta dovodi do preispitivanja svoga naprednog, ali surovog društva. U vješto ispričanoj priči pratimo njezin otpor i rastuću želju da pobjegne iz zatvora koji predstavlja taj vrli novi svijet.
Distopijska književnost sadrži snažne poruke i kritike naše svakodnevice. Tako spisateljica Jasminka Tihi-Stepanić skreće pažnju na radikalne smjerove kojima čovječanstvo može zastraniti od ljudskosti. Poglavito pokazuje negativne trendove tehnologije i njihov utjecaj na mlađe generacije čineći ovu knjigu odličnim predstavnikom distopijske književnosti za mlade.
„Čitanje nije bilo zabranjeno, tako daleko se nije išlo, no smatrano je dekadentnim i pomalo sramotnim ponašanjem (kao što je kopanje nosa), s kojim nitko, tko je držao do sebe, nije želio da ga se poveže.“
Priredio: Ante Vukić , 21. svibnja 2025.
