Djelo Ispovijedam katalonskog pisca Jaumea Cabréa takvog je ekspresivnog dometa da predstavlja prototip izraza „djelo“ - veliko djelo, Meisterwerk. Njegovih gotovo 750 stranica teško je svesti na samo jednu priču poput one naznačene na omotu knjige: 1950-tih dječak Adrià Ardèvol odrasta u Barceloni u obitelji bogatoj antikvitetima, skupocjenim knjigama i znanjem, ali ne i toplinom i ljubavlju. Njegov otac-erudit, vlasnik prodavaonice antikvitetima, sveo je dječakov život na poliglotsko učenje jezika i perfekcionističko sabiranje svih postojećih humanističkih znanja, a u neveselom dječakovu životu značajnu ulogu igra najvredniji očev artefakt u sefu, imaginarna Storionijeva violina Vial iz 1764. g. Adriàov otac ubijen je u nejasnim okolnostima, a Adrià naslućuje da je razlog upravo Vial te da je i on nehotičan krivac za očevu smrt…
Svi se protagonisti – a njih je znatan broj, toliki da je autor na kraju knjige napravio popis imena prema vremenskim i prostornim koordinatama! – međusobno isprepliću, bez obzira živjeli u Barceloni u 20. st., planinskom benediktinskom samostanu u Španjolskoj u 14. i 15. st., Auschwitzu, Rimu na početku 20. stoljeća, afričkoj zabiti… I ne samo da su njihove sudbine nerazdvojivo isprepletene, nego autor rabi ingenioznu pripovjedačku tehniku pomoću koje u jednom stoljeću i mjestu govori jedan lik romana, da bi sljedeću rečenicu nastavio potpuno drugi lik koji je doslovno „preskočio“ nekoliko stoljeća i tisuća kilometara. Srodnu tehniku predstavljaju i skokovi iz 1. u 3. lice jednine i obrnuto. Takvi načini pripovjednog tijeka u prvi se mah čine iznimno napornima za čitanje te bi kod drugog autora zacijelo bili nepodnošljivi, tim više što se ne radi o knjižici neznatna opsega. Kod Cabréa ti su prijelazi možda neobični, ali ne i teško prohodni; štoviše, čine se kao posve prirodni. Knjiga se čita bez napora, u neprestanoj akceleraciji, dok autor čitatelju ipak ostavlja dovoljno prostora za razmišljanje.
