Guylain Vignolles zaposlen je u tvornici za recikliranje starog papira, ali mrzi taj posao, stroj i uništavanje tiskanih knjiga. Stoga svaki dan na kraju smjene, prilikom čišćenja i podmazivanja stroja, krišom uzima stranice koje su slučajno izbjegle uništenje i odnosi ih kući. Putujući na posao sutradan, u ranojutarnjem terminu, Guylain zauzima svoje mjesto i naglas čita spašene stranice ostalim putnicima u vlaku, bez obzira na nepovezanost stranica iz romana, enciklopedije ili kuharice i bez obzira na to slušaju li ga putnici ili ne. Osebujni likovi koji se pojavljuju u romanu jesu njegov kolega koji je zbog omraženog stroja izgubio noge i portir koji se izražava samo u aleksandrincima. Monotoniju Guylainova života narušava pronalazak dnevnika jedne djevojke, jednako nezadovoljne životom, zaposlenice javnog zahoda u trgovačkom centru. Čitajući njezine svakodnevne zapise, Guylain se oduševljava djevojkom i odluči je pronaći. Ovaj je roman mnogo toga u jednome. Pripovijeda nam priče dvoje samotnih i beznadnih ljudi, kao i živote njihovih poznanika, a koji nas mogu dirnuti. Istovremeno je to roman koji nas može nasmijati svojim netipičnim motivima. Prije svega, roman je to koji slavi književnost, moć napisane riječi koja može spasiti (ili barem olakšati) život usamljenom pojedincu, nepoznatim promatračima o čijim životima ništa ne znamo, umirovljenicima u domu ili djevojci kojoj su riječi bijeg od stvarnosti.
Priredila: Tina Mihić (28. lipnja 2021.)
