Bez priče se možda i može živjeti, kao što se može živjeti i bez kave, ali i priča i kava priskrbljuju životu ono nešto više. Spojiti čin ispijanja kave, pozivanja na kavu, s pričama o istinskim životima, i ugraditi u sve to i tjeskobu vezanu uz vrijeme u kojem poziv na kavu najčešće predstavlja prazan govor i skrivenu namjeru, može samo Julijana Matanović. U poplavi naslova koji podsjećaju na vodenaste kave koje se ispijaju s nogu i iz kartonskih čaša, Julijanine priče o kavi nalik su tradicijskim, mirisnim, ukuhanim i brižno spravljanim kavama; onakvima kakve su se pile nekada; iz fildžana i porculanskih šalica i iznosile pred goste koje je domaćica poštovala i voljela.
Poveznica na katalog: