Tema krvavih revolucija usred čijeg kaosa mali pojedinac pokušava preživjeti česta je tema suvremene književnosti. Ruski autori te autori iz zemalja bivšeg SSSR-a pišu o Oktobarskoj revoluciji kao i o nasilju staljinističkog totalitarizma, španjolski autori o Španjolskom građanskom ratu i Francovoj diktaturi; brutalnost Francuske revolucije također je bogato zastupljena u književnosti, a latinoamerički i afrički pisci progovaraju o kaotičnim marksističkim revolucijama i desnim vojnim udarima prepunima najbizarnijeg nasilja. Ti romani nastaju a posteriori, dakle nakon revolucija, pa posjeduju stanoviti odmak. Za razliku od njih, Noć u Caracasu dramatična je priča o mladoj ženi u suvremenom Caracasu u 2019. g., usred revolucije u Venezueli, o kojoj smo imali prilike čitati još u svibnju prošle godine. Zastrašujuće u knjizi jest upravo njena povijesna suvremenost. Nije nam uobičajeno čitati o likovima koji koriste smartphone, dok čekaju u redu za brašno ili ulje: slike redova ispred praznih trgovina više pripadaju prizorima vezanim uz posljedice velikih svjetskih ratova ili revolucija prošlog stoljeća. Okosnica priče osobna je tragedija protagonistice koja teče paralelno sa slomom društvenog, ekonomskog i političkog sustava Venezuele. Venezuela je inače po zalihama nafte peta zemlja na svijetu, koja je nakon blistavog ekonomskog uspona potonula u najcrnju oskudicu i nasilje. Majka Adelaide Falcon umire od raka i ostavlja kćer samu u Caracasu, zahvaćenim nasiljem i nestašicom. Adelaida oplakuje njenu smrt dok promatra ulične borbe između prosvjednika i Sinova Revolucije te pokušava spasiti goli život. Okrutnost u načinima fizičkog i psihičkog zlostavljanja prosvjednika, civila, odnosno bilo koga „s druge strane“ podjednako je živopisna, bez obzira radi li se o španjolskoj, ruskoj ili venezuelskoj književnosti. Protagonistica se i sâma u jednom trenutku nađe usred nasilja, kada revolucionarke iz nižih slojeva provaljuju u njen stan, pljačkaju ga, devastiraju, pretuku je i izbace iz stana. Obrazac svih revolucija isti je: pripadnici srednjeg i imućnijeg sloja postaju nepoželjne osobe, a njihovo privatno vlasništvo tzv. zajedničko dobro.
