Kronična neoriginalnost i glasnoća njegovi su aduti; nije ga okaljala čak ni činjenica da su gotovo sve skladbe besramno pokradene u većoj ili manjoj mjeri, zbog čega mnogi blues čistunci još i dandanas Led Zeppeline smatraju najlopovskijim prvoligaškim rock bendom svih vremena. Reputaciji im nisu naudili ni sva sila svima dostupnih dokaza o spomenutom lopovluku, pa ni gangsterski pristup zloglasnog menadžera Petera Granta. U čemu je onda tajna njegove iznimnosti, zbog koje pripada elitnome domu lektirnih rock albuma? Nije nužna duboka analiza put zaključka kako je ustaljena teza o mudro skrojenom cover bandu, kakvim ga mnogi suvremenici posprdno nazivaju, posve promašena, što se očituje upravo na njihovome drugome studijskom albumu. Zapravo, dio njegove trajne vrijednosti utemeljen je na iznimnoj sposobnosti benda da tuđe skladbe učine svojima naglašavajući sve bitno gotovo do ekstrema. Naravno, sposobnost poboljšanja tuđih pjesama ne bi bila moguća bez golemog glazbenog talenta benda, a upravo Led Zeppelin II epski prezentira svu njegovu raskoš. Protivnici teze o neoriginalnosti Zeppelina istaknut će kako je teški električni blues sa Zeppelinima upravo na mitskoj dvici odjeknuo revolucionarno. Plagijat, složit će se neki, ali bez izgubljene sekunde, složit će se svi. Riječ je o briljantnome albumu i svojevrsnome nacrtu za sve heavy metal bendove koji su ga slijedili.
Priredio: Branimir Čakić (31. ožujka 2023.)
