Od svih albumskih remek-djela, relativno nepoznatih širokim masama, mitski Forever changes grupe Love iz davne, Pepperom žigosane, '67. jedino je vrijedno elitnoga doma u kojem bezvremenski blistaju dragulji poput Pet soundsa i Revolvera. U godini objavljivanja album je neslavno zakazao na top-ljestvicama, dobrim dijelom zato što su nagluhi šefovi Elektre, poradi karizmatičnoga Jima Morrisona, odlučili radije promovirati prvijenac grupe Doors. Ironično je da je upravo Arthur Lee, vođa grupe Love, Elektrinim čelnicima usmjerio pažnju na Doorse. Ne dovodim ovdje u pitanje vrijednost debitantskoga albuma moćnih Doorsa i dakako da je i tu riječ o neiscrpnome i jedinstvenome remek-djelu; no ono baš ni po čemu ne prednjači pred magnumskim opusom Leejeve grupe. Kako to inače biva protokom vremena, umjetnička je pravda ipak učinila svoje, tako da ovaj rokerski dragulj danas možemo vidjeti pri vrhu svih relevantnih ljestvica najboljih i najutjecajnijih albuma svih vremena; riječ je i o jednoj od najprezentnijih razglednica nezaboravnoga Ljeta ljubavi. Sve je tu na svome mjestu; skladbe su nadahnuto skrojene nigdje ne gubeći na snazi, koncept besprijekoran, aranžmani dostojni simfonijske glazbe, a organska izvedba zajamčila mu je bezvremenski zvuk i klasični šarm izgubljene umjetnosti, oslanjajući se uglavnom na snažnu akustiku kao podlogu izravnoj emociji tako divno ispletenoj s melodijom. Svejednako valja napomenuti kako je riječ o albumu koji se ne sluša usputno, već traži predanost i minimalno tri slušanja dok sve konačno ne legne na svoje mjesto. Odista nisam zavidan po prirodi, no dobrano zavidim svim glazbenim arheolozima na iskapanju ovakvoga blaga.
Priredio: Branimir Čakić (07. svibnja 2019.)
