Nema umjetničke kategorije iznad čuvene Beethovenove 9. simfonije. Riječ je, neupitno, o jednome od vrhunaca u povijesti umjetnosti. Svoju revolucionarnu i posljednju simfoniju genijalni je skladatelj skrojio potpuno gluh; skrojio ju je nakon gotovo desetljeća kreativne i životne agonije. Hoteći snažnije izraziti osjećaj duhovnoga trijumfa, u simfoniju je prvi put uveo ljudski glas. U završnome, IV stavku, četvero solista i zbor pjevaju Odu radosti, koju je riječima oplemenio Friedrich Schiller. U devetu je simfoniju, kao i u petu, Beethoven utkao svoju žudnju za slobodom i jednakošću. Tijekom dva stoljeća mnogi su glazbeni divovi međusobno sukobili stavove o 9. simfoniji. Neki su bili potpuno protiv vokalno-instrumentalne simfonije jer su smatrali da se tako gubi smisao simfonije kao djela. Giuseppe Verdi je za IV. stavak simfonije izjavio da je "loše sastavljen", a kritičar Louis Spohr istaknuo ''kako je 4. stavak monstruozan i bez ukusa. Uporaba teksta Ode radosti je trivijalna, a glazba uz nju je vulgarna". Wagner ju je, pak, okitio "vrhuncem glazbe", a Karajan izjavio "da nitko nije skladao bolju simfoniju".
Priredio: Branimir Čakić (9. veljače 2022.)
