Muškarac kojega u Ordesi Manuela Vilasa zatječemo kako razmišlja o nedavnoj smrti svojih roditelja jest pisac. Ni uspješan ni neuspješan. Pisac je to koji u svojim pedesetima želi ispričati što se dogodilo (ili što vjeruje da se dogodilo) s njime, njegovim ocem i majkom, s ljubavlju i brakom, s ljudima koje je poznavao i zemljom u kojoj je odrastao... Kao na stranice intimnog dnevnika, pisat će o sprovodima i o neimaštini, o razvodu i ovisnosti, o otuđenosti koju osjeća u odnosu sa sinovima koji rastu i udaljavaju se… U elegičnim meditacijama punim nježnosti i bola, dugoročnih poraza i kratkotrajnih ushita, mnogi od nas prepoznat će situacije i osjećaje iz vlastitog života.
Ordesa, mjestašce u podnožju Pirineja, romanu Manuela Vilasa dalo je ime i boju. Žuta je boja duše, piše Vilas. Žuta je boja koja govori o prošlosti. Vilas je kazao kako je ta knjiga napisana kao jedno zakašnjelo pismo zahvale njegovu ocu i njegovoj majci; pismo koje je prekasno poslano i koje je prekasno stiglo, a koje je napisao iz opsesije, nužde da ispiše povijest svoje obitelji nakon što mu je umrla majka, a otac je već otprije bio mrtav. Istodobno, dogodilo mu se da mu se raspao i brak, pa tako Ordesa, kako je pojasnio, „govori priču o čovjeku koji svjedoči nestanku dviju obitelji: one u kojoj je bio sin i one u kojoj je bio otac“.
Roman Ordesa na hrvatskome možete čitati u prijevodu Ele Varošanec.
Pripremila: Silvana Kuman (26. lipnja 2023.)
