Dobitnica nagrade Europske unije za književnost 2019., poljska spisateljica Marta Dzido, napisala je intimnu i suptilnu priču, roman o ljubavi dvoje mladih Poljaka, o njihovu sazrijevanju i želji da ne odrastu. Radnja se zbiva u „preddigitalnom svijetu lišenom žurbe, u kojem čekanje pojačava ljubavnu čežnju i nestrpljenje mladih ljubavnika koji se ne boje prelaziti granice, koji žele iskusiti sve što je moguće, a ponajprije istraživati vlastitu tjelesnost“. Vrlo izravna, nabijena požudom, priča odiše vremenom prije Facebooka, Instagrama i mobilnih telefona, vremenom opuštenosti, slobode, sporijeg tempa života, ali i pritiska najavljenog kraja života na Zemlji koji se sprema 2000. godine.
Kada su osjećaji postali prejaki, bijeg se činio kao jedina ispravna odluka u nadi da „posebna“ veza koju imaju neće izgubiti svoju čaroliju prerastajući u „običnu“ ljubavnu vezu koja će završiti brakom i izblijedjeti pod teretom briga i rutina svakodnevice. Ponovni susret u četrdesetima otkriva da su i ljubav i strasti još uvijek živi, samo pritajeni u njima, i nameće pitanje je li razdvajanje bilo previsoka cijena za spas njihove čarolije. Oživljeni osjećaji i privlačnost navode ih na ponovne susrete, prisjećanje na ono što su iskusili zajedno, ali i nameću pitanje što bi bilo da su odlučili prihvatiti i živjeti svoju ljubav u godinama koje su uslijedile.
Ponovni susreti u zrelim godinama daju priliku da se otkrije ono što je u mladosti bilo zabranjeno, da se usporede i razmjene uspomene, da se nastavi gdje se stalo ili stane prije nego bude prekasno. Kad su njih dvoje u pitanju, čini se da je cijena zajedničke budućnosti uvijek previsoka pa im preostaje sadašnjost, i davno prije i danas.
Roman je na hrvatski preveo Adrian Cvitanović.
Priredio: Darko Blažević (21. veljače 2023.)
