„136 stranica. Dva sata čitanja. Književni užitak.“ Ovako bi se u najkraćoj formi mogao opisati roman  Praznik beznačajnosti Milana Kundere.  Kundera je autor koji je stekao kultni status češkog  disidenta. Svoju novu domovinu pronašao je u Francuskoj. Dvojnost ljubavi prema pravoj i stečenoj domovini, očitovala se u jeziku pisanja njegovih  književnih djela:  češkom i francuskom. Praznik beznačajnosti njegov je zadnji objavljeni roman, nadamo se ne i posljednji, iako ga je napisao u svojoj 86. godini. Radnja romana podsjeća na filmove Quentina Tarantina. Nižu se dijelovi romana - sedam cjelina, koji u pojedinim sekvencama ne nagovješćuju povezanost i logičan slijed, da bi se u zadnjem poglavlju, baš kao ''u filmu'', svi dijelovi posložili i poput slagalice objedinili, i objasnili zašto je sve teklo zadanim redoslijedom. Kundera isprepliće fikciju i stvarnost, prošlost i sadašnjost, anonimne likove i stvarne povijesne ličnosti, razdvaja važno od nevažnog... A sve obavija velom jetkog humora. Sam početak romana nagovješćuje kakav će biti njegov tijek - minijaturni esej o ženskom pupku, u lepršavom Kunderinom stilu, daje naslutiti da će se čitatelj dobro zabaviti, ali i dobiti priliku upoznati filozofsku stranu pisca. Teško je čitav roman ispričati u dvije riječi, ali ovom magu riječi i to je uspjelo. Kundera je roman naslovio Praznik beznačajnosti. 
Dragi čitatelji, dobivam snažan poriv objasniti zašto, ali znam da bi tako bio uskraćen sav užitak čitanja ove književne poslastice.