San o pripajanju rock božanstvima prožima Oasisov debi album energijom buntovne mladosti; riječ je o albumu koji žudnje svojih slušatelja shvaća jednako ozbiljno kao i žudnje svojih tvoraca – okorjelih sanjara koji se divljački trude osloboditi robovske anonimnosti. I umjetnik i publika žude za nečim većim od neumoljivog sivila nametnute svakodnevice, a ta je čežnja rezultirala albumom s kojim su odrastale mnoge generacije 90-ih. Riječ je o bijesnome, nadahnjujućem albumu - kriku potlačenih da se uzdignu i iskoriste svoj dan, ali više od svega, riječ je o pravoj eksploziji zapaljivog rock & rolla. Oasis nisu redefinirali rock, niti im je to bila namjera. Na tragovima svojih uzora potrudili su se i uspjeli skrojiti suštinski britanski rock album, onaj koji prkosi provokativnim jezikom Rolling Stonesa i neobuzdanom energijom The Whoa, urliče s iritantnim podsmijehom Sex Pistolsa, i sve to povezuje sa žilavim pop melodijama koje ponajviše duguju Beatlesima i Kinksima. Sve usporedbe s liverpoolskom četvorkom s kojima su se s odista nepodnošljivom bahatošću razmetala lajava braća Gallagher bile su tek dio njihove strateške varke, način da se Oasis domognu prvoligaškog statusa. No ubrzo su postale samoispunjavajuće proročanstvo.
Priredio: Branimir Čakić (29. srpnja 2022.)
