Kako se starost može pohvaliti? Ima li tu nešto za pohvalu?
Odgovor nam nudi Pavao Pavličić u knjizi Pohvala starosti, u nizu eseja u kojima na duhovit način progovara o trećoj životnoj dobi. Kako je i sam autor u toj životnoj dobi, tako većina zabilježenoga predstavlja njegovo vlastito iskustvo i promišljanja.
Življenje u toj dobi daje mu pravo na ironiju i humor, ali i svjedočanstvo o mudrosti prihvaćanja svega što godine nose, ne „veselje“ , ali svakako suživot s tegobama starosti.
Filozofski i humoristično određuje kada starost nastaje, ističe razne trenutke koji bi trebali predstavljati početak starosti te sve zaokružuje dosjetkom: Starost počinje onog časa kad se čovjek počne pitati kad počinje starost.
Uspoređuje nas i druge europske stanovnike (osobito protestante) u odnosu na starost. Hrvati misle kako se starost neće dogoditi jer o njoj ne razmišljaju. Štoviše, to je neki oblik praznovjerja – mišljenje da se starost neće dogoditi ako je ne spominjemo, da će nas preskočiti. S druge strane, stanovnik Zapadne Europe stavio je starost u kategoriju prirodne sile i trijezno uzima tu činjenicu te se priprema za nju.
Pavličić ističe kako stari ljudi vole samo dobre vijesti i to potkrjepljuje pričom o bogatašu (najvjerojatnije Rockefelleru) kojem su suradnici u njegovoj poznoj dobi svaki dan samo za njega tiskali jedan primjerak novina u kojem su bile isključivo dobre vijesti. Nije to bilo na njegovo traženje, već procjena njegovih najbližih suradnika o tome kako će dobre vijesti na njega djelovati blagotvorno.
Zanimljivo je da je autor u fokus stavio starije muškarce, štoviše žene se uopće ne spominju, a u epilogu je dao i objašnjenje zašto je tomu tako. Jedan je od razloga:
