Pisac, producent i televizijski komentator Dougie Brimson zapravo je huligan starog kova, tata-mata i veteran urbane gerile, koji piše o problemu kojeg stvarno poznaje. Dugogodišnji navijač i huligan Chelse (postao navijač Chelse samo da bi vadio mast mlađem bratu koji je navijao za Leeds United), napisao je četiri knjige o nogometnim navijačima i huliganima. U njima se na smiješan i zabavan način bavi navijačima i njihovom odnosu prema nogometu, pivu i ženskom rodu. Ključna sintagma čitave knjige, a koja se prema mišljenju Brimsona uvijek nalazila u središtu navijačkog huliganizma, je zapravo element zabave. U tom smislu situacija ni danas nije ništa bitno drukčija u odnosu na sedamdesete ili osamdesete godine. Teoretičari koji su se bavili ovim problemom taj segment nisu znali prepoznati. Zbog toga su donositelji odluka dobili krivo početno polazište za rješavanje problema. Sukladno tome problem nogometnog huliganstva je nerješiv. Brimson, naime, već desetak i više godina pokušava uvjeriti akademsku zajednicu i političare da u huliganizmu podjednako participiraju i oni koji nisu iz disfunkcionalnog okruženja, što će reći iz problematičnih obitelji, klasa, rasa ili četvrti. Po njemu i huligani i pripadnici jet-seta čopor su razmaženaca željan pažnje i zabave koji se povremeno natjeravaju s blesanima iz drugih navijačkih skupina te usput demoliraju (čak i) vlastite gradove. Zahvaljujući sljepoći akademske zajednice i političara, već se desetljećima u zapadnome svijetu troše silni milijuni, ispisane su tone papira, donose se posebni zakoni, a ima na stotine mrtvih i ranjenih (zahvaljujući krvavim stampedima na Hayselu). Problem kako obuzdati mladež i njihovu krvavu zabavu nije riješen.