Ni protok vremena, pa ni globalna euforija nakon biopica Bohemian Rhapsody, Innuendu nisu popravili reputaciju dostojnog epitafa benda kojeg kritika nikada nije ljubila. Sve što su Queenu na albumskome frontu zamjeralo na Innuendu je upravo naglašeno: pretjerana teatralnost i površna kičenost; odveć grandiozni aranžmani, robotski ispeglana produkcija i nedostojne skladbe za popunjavanje minutaže; dobre, pak, stvari i iznimni trenutci ili su, po običaju kritike kojoj je u glazbi tekst daleko važniji od glazbe, posve zanemareni ili uzeti zdravo za gotovo. Strukturu albuma čvrstom čine tri besprijekorne skladbe: trodijelna naslovna, koja zvuči kao mračnija sestra epskoj Bohemian Rhapsody i bliska rodica Zeppelinovoj Kashmir. Riječ je o klasike vrijednoj skladbi s nezaboravnim flamenco solom gitarista Yesa Steve Howea. Dirljivo srce albuma pripada Taylorovoj bezvremenskoj baladi These are the Days of Our Lives koju je Freddie otpjevao besprijekorno, posve svjestan da se oprašta sa svijetom stradanja. Grandiozno finale – The Show Must Go On - idealna je glazbena protuteža uvodnoj skladbi, zatvarajući album prepun pop dragulja i hard rockerskih brojeva nošenih nečim čega u glazbi najviše nedostaje, a bez čega je pop glazba osuđena na zaborav – zaraznim melodijama. The Show Must Go On nošena je jednim od najjačih i najemotivnijih Freddijevih vokalnih nastupa; otpjevao ju je u jednom pokušaju, što je pothvat koji je čak i bend smatrao nemogućom misijom s obzirom na njegovo izuzetno teško stanje u to vrijeme. Sida ga je lišila toliko stvari, ali ga je božanski glas krasio do kraja.
Priredio: Branimir Čakić (19. srpnja 2022.)
