11.06.2024. Utorak

Što je privrženost? 

Kao roditelj, čitajući savjete ili listajući literaturu o roditeljstvu, sigurno ste naišli na termin privrženost. No što je zapravo privrženost? 

Kada se rodi beba, roditelji se nađu u jednoj sasvim novoj situaciji u kojoj se izmjenjuje cijeli spektar emocija, od zbunjenosti, sreće, uzbuđenja sve do straha. Koliko god se pripremali za roditeljstvo, sasvim je normalno da se roditelji propitkuju na koji će se način brinuti o bebi, što joj sve treba, kada i koliko odgovarati na bebine znakove i sl. Potrebno je naglasiti da roditeljstvo doživljava različite faze, uključujući i one sretne, ali i za roditelje one posebno izazovne. Upravo u tom procesu roditeljskog samopropitivanja i načina na koji roditelj zadovoljava potrebe svoje bebe rađa se privrženost. 

Kvaliteta odnosa roditelja (skrbnika) i djeteta snažno utječe na djetetov emocionalni i kognitivni razvoj. Svako dijete ima urođenu biološku potrebu za bliskim kontaktom s osobom koja se o njemu brine (majka, otac ili skrbnik). Budući da ne može funkcionirati samostalno, bebin je mozak programiran za stvaranje posebne veze s osobom koja se brine o njoj. Odgovaranje na djetetove potrebe nužno je da bi dijete preživjelo u tjelesnome i u emocionalnom smislu. Upravo u tim prvim godinama života, kad mu je potrebna briga, zaštita, pomoć i utjeha, dijete stvara duboku i trajnu emocionalnu vezu s osobom koja se najviše brine o njemu. Taj odnos predstavlja temelj emocionalnog razvoja koji nazivamo privrženost te upravlja instinktima roditelja i djeteta. Privrženost karakterizira djetetovo nastojanje da ostvari i održi bliskost sa skrbnikom, posebno u periodima uznemirenosti. Dakle, privrženost omogućuje djetetu da uz pomoć roditelja regulira unutarnji razvoj sve dok njegove neurobiološke i psihološke funkcije ne sazriju i postanu autonomne. Kad, primjerice, roditelj smiruje bebu u trenutku uznemirenosti (uzima je u naručje, prilagođava glas, ljuljuška je, priča joj o tome što se sad događa), beba uči kako se regulirati te razvija kapacitet koji će joj omogućiti da u budućnosti to čini sama.

Osoba na koju se dijete može osloniti zove se figura privrženosti koja, osim majke, može biti i otac, baka, djed, udomitelj ili bilo koja odrasla osoba s kojom je dijete u neprekidnom kontaktu i koja se skrbi o djetetu (skrbnik). 

 

Kako privrženost utječe na razvoj djeteta i kasnije odnose s drugim ljudima? 

Dijete će prvih nekoliko godina sebe i svijet oko sebe doživljavati prema tome kako se njegova okolina odnosi prema njemu i njegovim potrebama. U interakciji sa skrbnicima dijete stvara „mentalne slike“ samog sebe i osoba koje se brinu o njemu. S pomoću tog orijentira gradi vjerovanja o vlastitoj vrijednosti (vrijedan sam/nisam vrijedan roditeljske pažnje, brige i ljubavi), kao i o tome što može očekivati od svoje okoline (hoće li i kako okolina reagirati na njegove potrebe). Stvara (ne)povjerenje prema ljudima i svijetu oko sebe, tj. postavlja temelj za način na koji će pristupiti svijetu.   Jednostavno rečeno, na temelju odnosa koje je ostvarilo s roditeljima (skrbnicima), dijete stvara unutarnji radni model koji primjenjuje na sve svoje buduće odnose. 

Koje vrste privrženosti postoje? 

Dijete iz najranijih iskustava uči što može očekivati od drugih i kako će se oni ponašati prema njemu. Osjetljivost i usklađenost bliske osobe koja odgovara na djetetove potrebe i zadovoljava ih smatra se osnovom za sve aspekte psihološkog razvoja te utječe na to hoće li dijete razviti sigurnu privrženost ili neki od tipova nesigurne privrženosti. U situacijama koje predstavljaju prijetnju za dijete (npr. nepoznate situacije, buka i sl.) potreba za roditeljem aktivira se te dijete traži zaštitu. Ako roditelj (skrbnik) prepoznaje i prikladno odgovara na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, omogućuje djetetu sigurnu bazu na temelju koje ono stvara sliku sebe kao osobe koja vrijedi, čije su potrebe važne i za koju je svijet sigurno mjesto. Roditelji (skrbnici) koji dosljedno i s ljubavlju reagiraju na djetetovu uznemirenost stvaraju kod djeteta osjećaj sigurnosti i povjerenja u ljude. Također, osim sigurne luke uz blisku osobu kojoj se može vraćati, roditelji djetetu pružaju i podršku za istraživanje svijeta oko sebe te grade s djetetom sigurnu privrženost.

Međutim, postoje i različite situacije i okolnosti u kojima će, ovisno o roditeljskim odgovorima, dijete razviti nesigurnu privrženost.  Ona ima nekoliko oblika te se razvija kad djetetove potrebe nisu zadovoljene. Kod djeteta čiji roditelji ne odgovaraju na njegovu potrebu za bliskošću te su mu emocionalno nedostupni i odbacuju ga, razvija se izbjegavajuća privrženost. Ako dijete iskusi da se roditelj, iako je fizički blizu, ne brine o tome što mu treba, ono uči da njegove potrebe nisu u redu te da je emocije potrebno ignorirati. Kada roditelji nisu dosljedni u odgovaranju na djetetove potrebe, nekad odgovaraju, a nekad ne odgovaraju na njih, dijete ne zna kako će roditelj reagirati te je neprestano na oprezu i razvija ambivalentnu privrženost. Ta ambivalentnost stvara osjećaj nesigurnosti u odnosu između roditelja i djeteta te se nastavlja dalje u djetetovoj interakciji s okolinom. Najrjeđi je oblik privrženosti dezorganizirana privrženost, a razvija se kad djetetove potrebe za povezanošću nisu zadovoljene i kada je ponašanje roditelja nepredvidivo, zanemarujuće, predstavlja izvor dezorijentacije ili straha ili kad je roditelj i sâm previše preplašen. 

 

Kako razvijati sigurnu privrženost? 

Ne postoji formula ili „savršen recept“ za razvoj sigurne privrženosti. U roditeljstvu je to često balans između odgovora na dva pitanja: „Što djetetu treba?“ (ne što je moja potreba ili način na koji zadovoljavam neku svoju ideju) i „Što meni kao roditelju treba?“ (da bih mogao/la zadovoljiti djetetovu potrebu).

Roditelji (skrbnici) ne mogu uvijek zadovoljiti sve emocionalne potrebe djeteta. Svaki roditelj ima jake strane u roditeljstvu i područja koja smatra izrazito teškim i zahtjevnim. Neki roditelji, vrlo često iz dobre namjere, dijete neprestano drži blizu sebe, čime ograničava njegove potrebu za istraživanjem, igrom i aktivnosti. Važno je naglasiti da pretjerana osjetljivost roditelja također može biti jednako neprikladan odgovor na djetetovu potrebu kao i ignoriranje ili neosjetljivost. Skrbnik koji pruža djetetu sigurnost iz koje će istraživati svijet te ga ohrabruje u tim nastojanjima otvara djetetu mogućnost suočavanja s budućim i neugodnim situacijama na primjeren način. 

Upravo ta dostupnost skrbnika igra važnu ulogu u razvoju privrženosti. Dijete se može osloniti na roditelja i vjerovati mu samo ako je roditelj fizički i emocionalno dostupan. Stoga je od same količine vremena koju roditelj provede s djetetom važnija kvaliteta zajednički provedenog vremena. Kada dijete proživljava posebno neugodne intenzivne emocije (ljutnju, strah, povrijeđenost), budite uz njega dok ih proživljava i prorađuje. Također, iznimno je važno dopustiti djetetu sve emocije, one ugodne i one neugodne, dati mu prostor za te emocije i biti djetetu luka u koju će doći po utjehu.              

Brze i dosljedne reakcije na djetetove potrebe naučit će dijete povjerenju i shvatit će da su mu drugi ljudi pouzdani oslonac u teškim trenutcima (što je za dijete vrijedna poruka). Prilikom interakcije s djetetom pratite dijete, priuštite mu radost i opuštanje, dijelite ugodne emocije te mu verbalno iskazujte ljubav. Treba postojati velika i važna razlika između odobravanja nečijih postupaka i ljubavi prema toj osobi. Odvojite ponašanje od djeteta, važno je da ono primi poruku da čak i ako njegovo ponašanje nije prihvatljivo, i dalje ga volite. Neodobravanje (kao i odobravanje) njegovih postupaka postavljanjem granica pomaže djetetu da se nauči primjereno ponašati, što i jest dio roditeljske zadaće.

 

Za kraj…

Naravno da ćete u tom procesu i griješiti, ali ćete se i truditi biti suosjećajni prema sebi i kad griješite. Fluktuacije u odnosu roditelj i dijete normalne su i očekivane, s prekidima i ponovnim povezivanjem koji pomažu djeci u izgradnji otpornosti. Prepoznavanje djetetovih potreba i pronalaženje onoga što djetetu nabolje odgovara, kao i zadovoljavanje tih potreba, može zahtijevati puno vremena i energije. Stoga u cijelom procesu ne zaboravite svoje potrebe (fizičke, emocionalne i mentalne), samo ćete tako djetetu moći dati ono što mu je potrebno. Također, nikad nije kasno za novi početak, kao i za stvaranje pozitivnih promjena u djetetovu životu. Mozak se pokazao organom visoke prilagodljivosti i sve je više pokazatelja da razvoj mozga ne završava u ranom djetinjstvu, već se tijekom cijelog života mijenja, što ovisi o našim iskustvima.

Ako želite znati više o ovoj temi, preporuke dostupne literature u našoj knjižnici nalaze se u nastavku. 

 

Pripremila: Marta Miletić, dipl. psiholog – prof.

 

Izvor: 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tagovi: 
Dječji odjel
Dječji odjel