Želite li odslušati jasnu i temeljitu definiciju rocka iz vremena njegove globalne vladavine… davno prije pojave MTV-ja, tada posegnite za trećim iz niske od četiri albumska remek djela iz zlatnoga doba dobrih starih Stonesa. Već i Warholov kultni dizajn omota besramno kazuje o sadržaju, dok je Millerova smiona produkcija ''ugrabila'' sirovu energiju Stonesa ne brišući zvučnu prašinu i značajne, spontane sitne greške bez kojih rock gubi prljavost i živost koje su neizostavni dio njegova identiteta. Mick Taylor, iznimno talentirani bivši gitarist John Mayallovih Bluesbreakersa, svojim je nadahnutim dionicama neuništivome Keithu Richardu otvorio prostor za otvaranje duše. Bobby Keys, Stones iz sjene, svojim je puhačim intervencijama dao doprinos sviračkoj zrelosti koja se osjeti od prve do posljednje sekunde. Ritam sekcija Wyman - Watts besprijekorna je u svojoj kirurški točnoj traljavosti, Jagger, pak, potvrđuje svoju reputaciju mitskog frontmena vazda isplažene jezičine. Sticky fingers odista je više od lektire. Riječ je o povijesno značajnom albumu… s razlogom.
Priredio: Branimir Čakić (31. ožujka 2022.)
