Možemo zamisliti koliko se studentskih ideala i ambicija veže uz dramsku Akademiju, koju u podnaslovu svog romana prvijenca autorica ironično naziva škola za snove. Obećavajući početci i prijateljski odnos s profesorima, uz zajedničko druženje na šankovima, lome se uz „poduku“ prekaljenih starijih studenata i bolno osobno iskustvo. Akademija se preobražava u mjesto mizoginije, verbalnoga i fizičkog nasilja, seksualnog iznuđivanja, čiji su pokretači pojedini profesori. Pitanje opstanka svodi se na jednostavnu računicu – podleći i prešutjeti. A za sve koji ne igraju po pravilima preostaje bijeg u drugu školu, profesiju (jer su im vrata kazališne i filmske scene zapečaćena), inozemstvo, samoubojstvo.
Dramatična radnja koncentrirana je na instituciju kao metaforu društva, a događaje vjerno, dan za danom u rasponu od 1952. do 1993., bilježi podvornik Ivek, čija kabina postaje ispovjedaonica, a stubište u kasnim noćnim satima mjesto podrške i utjehe.
Gromova djeca predstavljaju „roman s ključem“; autorica je likovima nadjenula slavenska mitološka imena, a sazdala ih je spajanjem sudbina različitih stvarnih osoba. Narav je djela fikcionalna, no autorica je kao nekadašnja studentica i kasnija predavačica na ADU-u nesumnjivo slušala kuloarske priče te imala uvid u arhivski materijal koji je trebalo objelodaniti, pogotovo u svjetlu nedavno otkrivenih afera s Akademije u medijima.
Premda početno probijanje kroz gusto narativno tkivo romana može na mahove pobuditi na odustajanje, kad se njime zaplovi, stiže se do kraja. Iako vjerno ocrtana piramida moći koja vitla ljudskim sudbinama svoj pandan nalazi u hrabrim pojedincima koji ne odustaju od razotkrivanja istine, nakon čitanja o desetljetnom institucijskom nasilju ostaju gorčina i šok.
Priredila: Vera Vitori, 9. studenog 2026.
