Kako hrvatska kritika posve točno kaže, svaki Žmegačev izdavački projekt „kulturni je događaj od prvorazredne važnosti za hrvatsku kulturu“ (B. Pofuk), što potvrđuju i njegova Četiri europska grada. Daleko od nabrajanja puke faktografije, Četiri europska grada predstavljaju široke kulturološke obzore, četiri studije iz kulturnih povijesti gradova koji su odredili i oblikovali europsku i hrvatsku povijest i kulturu (Pariz i Berlin, Beč i Prag). Sâm Žmegač u predgovoru kaže da je odabir gradova istovremeno subjektivan i objektivan, mogli su to biti i Rim, London ili Sankt Petersburg, no u njihovu se prikazu ne može nazrijeti ni trunka sentimentalnih sjećanja ili osobnih dojmova. Slijedeći vlastite intelektualne kanone Žmegač iz rečenice u rečenicu oblikuje gust, a ipak prohodan i pitak, neizmjerno bogat i inteligentan tekst u čiju se erudiciju treba unositi odmjereno i polagano. Premda se površnom čitatelju može učiniti da o tim četirima gradovima „svi sve znamo“ (jer smo u konačnici bar nekog od njih posjetili!), Četiri europska grada u Žmegačevoj vizuri na nenadmašan način govore o ispreplitanju povijesno-društvenih datosti i njihovih posljedica za kulturu. Govore na nenadmašan način jer je Viktor Žmegač jedan od možda posljednjih europskih polihistora iz čije bi erudicije morale i trebale učiti generacije novih, mladih intelektualaca, stasalih i obrazovanih izvan okvira Žmegaču dragoga Humboldtova obrazovnog sustava.
