Patrick Sueskind svjetsku slavu stekao je 1985. romanom Parfem, koji je učvrstio njegov status jednog od najznačajnijih suvremenih njemačkih pisaca. Prije toga uspjeh je postigao monodramom Kontrabas (1981.), koja je postala jedno od najizvođenijih suvremenih kazališnih djela na njemačkome govornom području. Sueskind živi vrlo povučenim životom, rijetko daje intervjue, a postoji čak i vrlo malo njegovih fotografija.
U djelu Kontrabas upoznajemo anonimnog glazbenika koji u monologu otkriva svoje unutarnje frustracije. On je dio orkestra, ali se osjeća nevidljivim i beznačajnim. Njegov instrument, kontrabas, postaje simbol njegova položaja u društvu – velik je i glomazan, ali gotovo neprimjetan. Njegova je uloga pratnja, nikada glavna melodija. Kao što se kontrabas rijetko ističe u orkestru, tako se ni onaj koji ga svira ne ističe u životu. Iako se na prvi pogled radi o jednostavnom monologu o glazbi i instrumentu, djelo otkriva duboku unutarnju krizu modernog čovjeka. Kontrabasist je naizgled stabilan član društva – zaposlen, obrazovan i dio ugledne institucije – no iznutra je obilježen osjećajem manje vrijednosti i neostvarenosti.
Nesretan je i zbog neuzvraćene ljubavi prema sopranistici iz orkestra. Ona je lijepa i nedostižna, a njegovi planovi o udvaranju hrabri su samo u mislima; u stvarnosti ne poduzima ništa. Glazbenik je sposoban analizirati svoje stanje, ali ne i promijeniti ga.
Djelo obiluje ironijom i humorom. Glazbenik često duhovito komentira glazbenu povijest, skladatelje i orkestar, no iza humora skriva se duboka tuga. Upravo ta kombinacija ironije i melankolije djelu daje posebnu snagu.
Priredila: Vesna Karuza, 9. ožujka 2026.
