Zavjetrine su nova zbirka poezije Sanje Franković, znanstvenice i lektorice hrvatskoga jezika na sveučilištima u Dublinu i Bukureštu. Njezina je poezija posvećena „dragim ljudima mojega djetinjstva“ (str. 4), koje je provela u Istri (Raša) i Dalmaciji (Dolac Vulića u Jasenicama). Upravo su ti „dragi ljudi“ svojom skromnošću, nenametljivošću i toplinom oblikovali unutarnji svijet pjesnikinje, u kojemu prevladavaju sjećanja na novcem i vanjskim ugledom oskudno, a ljubavlju bogato djetinjstvo.
Pjesme pritom ne počivaju na grandioznim i nametljivim gestama, nego na jednostavnome, ali dubokom izričaju koji pogađa bît. Svaka od njih minijaturna je refleksija na konkretan trenutak ili iskustvo, koje lako može pobuditi i čitateljeva vlastita sjećanja.
U suvremenoj, razgranatoj hrvatskoj književnoj produkciji Zavjetrine se ističu rijetkom sposobnošću privlačenja i onih čitatelja koji inače ne gaje naklonost prema poeziji. Takav učinak postiže tek uistinu kvalitetan pjesnik – bez površnog posezanja za dijalektalizmima ili pak proklizavanja u banalnu sentimentalnost. Čitanje poezije Sanje Franković pruža istinski čitateljski užitak. K tomu njezini stihovi podsjećaju na ono bitno: život ne čine uspjesi i spektakularni događaji, nego sitni trenutci i odnosi ispunjeni bliskošću i ljubavlju.
„ (…) da je mir koji me preplavljuje važniji od svih vanjskih dobara ovoga svijeta.
Mir i ljubav bez puno riječi“ (str. 83).
Priredila: Helena Novak Penga, 8. lipnja 2026.
