Treba li djecu odgajati?

U zadnjih 50ak godina, smo napravili značajan pomak u pristupu djetetu. Samo generaciju dvije prije nas postojao je jasan konsenzus kako treba izgledati „dobro odgojeno dijete“: mirno i poslušno!. Poslušnost je kvaliteta koja i danas visoko na cijeni u društvu i među roditeljima. Sve dok se maleni ne približe pubertetu i nastave biti poslušni, ovaj put zahtjevima vršnjaka, imperativima njihovog okruženja. U tom trenu se roditelji sjete odgovornosti, samopouzdanja i samosvijesti. Tada želimo od naše djece odgovornost koju nikada prije od njih nismo tražili, dapače, tumačili smo je kao samovolju i neposlušnost.

Razumijevanje djece je puno veće, načini kažnjavanja su humaniji, stavovi o odgoju manje nadmeni a javni moral blaži, no naše temeljno shvaćanje - što su i tko su djeca je i dalje - pogrešno.  Presudna pogreška je pretpostavka da djeca nisu pravi ljudi od rođenja. Djecu doživljavamo kao potencijalna, anti-socijalna "bića", koju treba podvrgnuti jakom utjecaju i manipulaciji odraslih i koja moraju navršiti određenu dob da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Desetljećima se bavimo pronalaženjem najboljeg recepta za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput ljudskih bića. Te načine zovemo metodama odgoja i mada u različitim vremenskim razdobljima variraju od "slobodnog" do "autoritativnog" nikada se nismo zapitali treba li djecu zaista odgajati?

Zapravo ne treba! Djeca se rađaju kao potpuna, kompletna i kompetentna ljudska bića sa urođenom željom za suradnjom s odraslima. Djeca uvijek surađuju i trebaju odrasle koji će ih voditi, a ne odrasle koji će ih odgajati! Trebaju odrasle uz koje će učiti kako preuzeti osobnu, društvenu i relacijsku odgovornost.

 

Kako učimo djecu preuzimanju odgovornosti i treba li poslušnost biti njihov osobni izbor a ne nametnuta prisila? Dođite i sudjelujte!

Predaje Polona Bencun Gumzej.